Pitali su me neki dan za moju profesiju. Odgovorio sam: “ Ja sam Sensei, učitelj Karatea.”
Pogledali su me s čudnim izrazom lica, nasmijali se i rekli blago: “ Koja lagana profesija!”
Visoko uzdignute glave odgovaram s čvrstinom u glasu:
“Da, ja sam Sensei.
- Ne radim u ustanovi ili kompaniji, ali u ovom svijetu promoviram i prenosim znanje, umijeće, vještinu i disciplinu djeci, mladima i odraslima.
- Ne diskriminiram nikoga, budući da su svi sposobni vježbati, učiti i raditi na sebi kako bi bili sutra bolji “ja”
- Ja nisam šef, već sam uzor, vođa ili onaj koji pokazuje kojim putem trebaš ići kako bi svaki dan rastao.
- Ja nisam psiholog, ali mogu učiniti da svatko vjeruje sam u sebe.
- Ja nisam liječnik, ali mogu dijagnosticirati nečiju potrebu ili poziv u pomoć
- Ja nemam radno vrijeme, jer dok drugi odmaraju ja planiram kako sutra prenijeti novo znanje ili umijeće.
-Ja nisam arhitekt i ne gradim zgrade, ali pomažem graditi snove i izgraditi nove vrijednosti i vrline.
- Ja ne korim nikoga, ja učim svoje učenike kako uspjeti i preživjeti kroz teška vremena života.
- Ja ne koristim glinu za oblikovanje, ali oblikujem vrline i mlade sportaše zdrava tijela i duha”.
Nije bilo lako postići ovo. Ne radi se samo o godinama vježbanja i treniranja. Radi se o danima, tjednima, mjesecima i godinama odricanja od obitelji, prijatelja, izlazaka i lagodna života.
Radi se o godinama redovnog treniranja, asketskog života i prebolijevanja brojnih ozljeda.
Cijeljenja mentalno i fizički, i ponovnog dizanja nakon brojnih neuspjeha i učenja na njima.
Da, ja sam Sensei.
Učim i stvaram nove generacije.
I ponosan sam na to.
Add comment
Comments